Nešto me u zadnje vrijeme tjera na pisanje... vjerojatno iz razloga što mi je sve užurbano i zbrkano. Okrenem li se da vidim život, liči mi na neurednu dječju sobu – punu kockica. Onako, dječje razbacane i šarene. Svih veličina. Svaka je kockica jedna ideja, jedna emocija, jedna vizija, želja, hir...
Jesam li oduvijek imala te kockice? Vjerojatno jesam.
Jesam li ih ikada tako vidjela? Nisam.
Odakle da vam krenem? Od početka? Ili ipak kraja?
Sve ovo što sam danas, krenulo je od mog rođenja – naravno. Al ovo što danas radim, nekako se počelo kotrljati unatrag dvije do dvije i pol godine.U to sam vrijeme napravila neki životni „rez“. Odmaknula se od ljudi i ideja koje me guše, iako to nisam u tom trenutku znala. Sama, barem sam tako mislila, koračajući istim mjestom, ali drugim putem. Meni nepoznatim. Osjećala sam se zbunjeno, pomalo nesigurnom, ali sam disala. Onako duboko, čisto... taj me osjećaj gurao naprijed. Krenula sam van nekih svojih utabanih stazica. Razmišljajući i osjećajući se slobodno, no ispred mene kao da se nalazio velik zid koji me dijeli od istinske slobode.
Krenula sam od brisanja „prijatelja“ na društvenim mrežama, mobitelu... odmicala sam se od ljudi koji su me udaljavali od same sebe, ponekad, sakrivajući sebe čak i od svojih roditelja. Svakim sam se tim potezom osjećala kao da skidam ciglu po ciglu svog zida. Bile su teške i zamorne, a opet tako oslobađajuće. U nekim sam momentima stala, neke sam cigle vračala na mjesto. Iz straha. „što ako...“ možda iza zida nema ničega za mene. Možda sam obična. Što ako je sve to iluzija?
Dvije godine, stajala sam ispred zida. Svađajući se sa sobom, micajući cigle i vraćajući kamenčiće, ulovila dašak zraka, pa si ga ponovno zatvorila.
U međuvremenu, u svakodnevnom svijetu bilo je sve uobičajeno drugačije. „stari“ su prijatelji ostali stari, zahvalna na iskustvu nisam se previše osvrtala. U periodu kada sam naučila biti sama, u život mi je ušla posebna prijateljica. Ona je otvorila novo poglavlje u knjizi prijateljstava. Upoznale smo se blesavo slučajno, a bilo je toliko namjerno. Naša prva kava, činila se kao stota. Život nam se nekako ispreplitalo sličnim iskustvima u nekom približnom vremenskom razdoblju. Činilo se kako smo uvijek bile tu negdje, blizu, al nikako da se sretnemo. Dogodio se i ključni moment, naravno. Naša su druženja bila sasvim „uobičajena“. Lokalni kafić, zimsko doba, topli cappucino i sati razgovora, koji nije bio uobičajen. Sati uloženih misli u budućnost „ ne bi li bilo lijepo...“, „zamisli da znamo...“ „kad bi radile ono što volimo...“ . nismo bile ni svijesne da smo samo sve više kotrljale svoje snove ka realizaciji.
Krenule smo sa tapkanjem u mraku. Tražeći „nešto“, ne znamo što. Nešto što nas ispunjava, što volimo, u čemu smo dobre... iako smo i danas u fazi definiranja traženog, ipak je nešto drugačije. U to vrijeme je sve bilo u mraku, a danas vidim kockice. Vidim čak i njihove police! Ali i uživam u tom razbacanom šarenilu. Zašto? Jer znam da će i zadnja ne pospremljena kockica imati svoje mjesto na polici. Ali, kada će se one posložiti?! Nije mi to bitno. Posložit će se. Možda se u tom neredu još sto puta spotaknem i padnem, srušim koji redić kockica na polici, ma srušim i police! Koga briga... zaista mi je nebitno. Svaki je kraj jedan početak.... dobrog ili lošeg? Ti biraš! J
Ako se pitate jesam li uspjela srušiti zid... nisam, sjetila sam se da postoje vrata. Kroz svoja iskustva, želim da i vi pronađete svoja vrata u sobu s kockicama te da počinjete igru „pospremanja“ na svjestan način. Vama zabavan i nadasve poučan. Hajd'mo se svjesno igrati – životom!
