Hello... It's me

Hej ti, čovječe, što iza ega se kriješ! Vidim kako kosu spuštaš, a iza kože se kriješ… zašto? Nije potrebno! Makni kosu, opusti se… diši J pusti da plamen boje pokaže, dozvoli da iz tebe strast isijava. Usudi se. Usudi se biti.

Dugo već metem mrvice snage, da kažem tko sam. Tko sam zapravo. Dugo već želim pričati, a nekako mi je lakše to sa „novim“ ljudima. Onima, koje sam srela prvi put u životu, dala im život na dlanu i sa kojima sam prolazila različite stadije svog rasta da bih naučila biti svoja. Biti ja. Ovo je tekst za sve one moje drage ljudi koji me znaju… oduvijek? Oni koju su prihvatili Helenu, koja i to nije bila i one čiju podršku neizmjerno osjećam, a ne mogu im u 2 rečenice reći što se zapravo sa mnom desilo. Željela bih da upoznate sebe, a ovo je priča kako sam ja pružila ruku sama sebi..

Dobila sam priliku napisati svoj prvi bitniji članak, a on je na temu duhovnosti i religije. Kako sam se skroz dala u to, trudeći se povući jasne granice i objektivno razdijeliti ova dva pojma… sve više stiskala su me sjećanja kada sam živjela u periodu da sam bila najslabija, a djelovala sam najjače. Prije svega godinu i pol do dvije, meni je religija bila jednako duhovnosti. A religiju, nikada nisam voljela, nisam je mogla čak ni prihvatiti. Neka moja uvjerenja, uvelike su se razlikovala od okoline, te si je moj ego uzeo zamaha. Jedino me oko te stvari nisu mogli zbuniti. Bila sam kontraverzna, uvrnuta i drugačija. U isto sam vrijeme bila i topla i hladna, distancirano pristupačna i nedefinirana. Jasno, nisam znala ni sama sebe definirati. Živjela sam kolektivnu iluziju sreće. Ta Helena, bila je betonirani ateista. Agnostik ponekad. Sa najhladnijim potpisom i još težim uvjerenjem.

Religija mi je uvijek bila nejasna, nečista i nečasna. Izvlačila je iz mene najgore i najbuntovnije. Živcirale su me vjerske okupacije, skupljanja, propovjedi i toliko moranja… razbijajući im uvjerenje po uvjerenje da sam „dobra“, uzdizala bih svoje „grijehe“. Veselilo me je to. Ja nisam vjerovala, a oni jesu. Nekako u dubini sebe, znali su da sam dobra, a vidjeli su da radim „loše“, to ih je zbunjivalo. A meni nije bilo dovoljno stalo.

U jednom periodu svog života, kada sam se donekle „sredila“… u gradiću, čijem Život je ime… zalutala sam u jednu mračnu ulicu. Znala sam gdje idem, znala sam otprilike što ću tamo doživjeti i znala sam da je kratka. Sa početka, jasno sam mogla vidjeti kraj. Al… koliko god da je bila mračna, puna zamki i oluja, djelovala je zabavno. A znala sam da i kroz nju neću prolaziti sama. Vrijeme koje sam provela prolazeći ulicom dijelio je čovjek koji je najviše zaslužan zašto sam danas ovdje gdje sam. Naučio me živjeti sada, naučio me razumijevanju i podržavati, al me i naučio voljeti bez očekivanja. Svakodnevno smo prolazili kroz turbulencije, čudesa i gluposti, a navečer bi se smijali i glupirali poput dva luđaka svemu što smo taj dan proživjeli. Živjeli smo dan za danom. Karakterno, bili smo nebo i zemlja. Ja sam bila temperamentna, a on je bio smiren, uvijek. Slobodno mogu reći da je on jedina osoba u životu kojoj se nikada nisam imala potrebu inatiti, a inat mi je drugo ime.  Sve oko nas bila je laž, a mi smo bili najveća istina. Šetajući već prema kraju jednog vremenskog razdoblja, već smo jasno vidjeli kraj, a znali smo da kad tamo stignemo dalje idemo sami. Svaki svojim putem. Te zadnje trenutke, ponavljao mi je da sam veoma duhovna. Pazi, ja, duhovna…inzistirao je da probudim svoju duhovnost i da je prihvatim. Nikad mu neću moći dovoljno zahvaliti kada me podmuklo navukao na meditaciju. U autu, usred šume i na kiši. Rekao je da sam izgubila okladu i da sad moram meditirati, a on će mi pokazati kako. Naravno da sam se iznervirala i pristala sam samo zato da mu pokažem kolika je to glupost šta priča. A nije bila. U tih 10tak minuta njegove vođene meditacije, vidjela sam sebe na jedan sasvim drugačiji način. Žao mi je što mi je tada ego bio toliko velik da mu nisam uspjela zapravo priznati koliko je to utjecalo na mene. I kad sam mislila da fantazira, nisam se mogla naljutiti na njega. Nikad i nisam zapravo. Nikad se s njim nisam posvađala, znala sam da nekako vidi dublje stvari, a nisam znala kako…

Danas.. kakvih godinu dana od kako šetkaram sama, nikad sretnija i nikad slobodnija – intenzivno upoznajem svoju duhovnost. Dapače, ona je moj poziv. Danas, u svakoj osobi kriomice vidim tko i što ona zapravo jest, u dječjem smjehu, u odraslim suzama, životnim ulogama.. ljudski zapakirano i skriveno iza ega i kože…

Ti što čitaš ovo, molim te, ostavi ego na tren. Objesi ga na vješalicu. Odloži pored sebe sva moranja i očekivanja. Pospremi na tren svoju ulogu, diplomu ili značku, tuđa priznanja koja kuju ti karakter. Zastani na tren i samo budi. Zažmiri i osjeti se. Upoznaj se. Pitaj se. Svi životni odgovori u tebi su. Ni 100 oče naša, ni tisuće amena neće ti dati toliko koliko imaš i čuvaš u sebi. Ni jedna ti ispovijed neće biti toliko iskrena i gola kao istina koju pogledaš duboko u sebi. U tebi se kriju sve one tamne i čiste emocije. Tvoje emocije, tvoj kompas koji te vodi baš tamo gdje TI trebaš biti, ne gdje bi drugi htjeli. U tebi je potok tvoje istine, koji krase cvjetovi tvoje sreće…

Ovo je moje hvala svim ljudima koji su ikada bili uz mene. U svim periodima i ulogama. Ovo je moje hvala na svim lijepim i manje lijepim događajima, jer danas ne bih bila to što jesam. I ovo je hvala njemu, koji je u meni vidio ono što ja tada nisam. 

Želiš biti sretan? Budi!

Prije nekoliko godina, na nekoj nagradnoj igri dobila sam mjesec dana besplatnih treninga u jednoj teretani, čiji je slogan glasio baš ovako. „Želiš biti sretan? Budi! „

Koliko sam bila sretna zbog nagrade, toliko me ovaj slogan izbacio iz takta i napunio negativom. Kako da ja samo budem sretna, pa sretna kad eto, nemam novaca, nisam zdrava i n razloga sam si još u glavi nabrojala… i tako negodovajući krenula sam na treninge, atmosfera je bila super, sve je bilo super odlično… no taj me slogan proganjao. Na moju (ne)sreću nalazio se na svim uočljivijim mjestima, bio je upečatljiv i nisam ga mogla ignorirati.

Zašto sam se tako osjećala? Danas to znam, a željela bi da znate i vi. Sreća nije nešto s čim se netko rodi, a netko ne. Sreća nije imati milione na računu, niti bilo što materijalno. Sreća je jednostavna. Isključivo samo stvar izbora.

U osobnom aspektu, godinama sam živjela u ulozi žrtve. I stalno meni, pa meni, ne mogu ja ovo, ne mogu ono… a realnost mi je samo potvrđivala ; „da Helena, tako je.“. naravno da su mi bili krivi svi ljudi oko mene, jer kako bih ja jadna sve to mogla sama… tada nisam shvaćala.

Probajte razumjeti, da svatko živi realnost u skladu svojim uvjerenjima. U šta god da vjeruješ, život će ti samo to potvrđivati. Zato dolazi do nerazumijevanja među ljudima, uvjeravanja i konflikata. 

Za jednu osobu jedna situacija može biti grozna i loša, a zadrugu ta ista situacija blagoslov. Nije do situacije, do osobe je i njenog pogleda na to.

Oni koji me poznaju malo dulje, znaju koliko sam nekada bila teška i tvrdoglava osoba… često sam svoje nesigurnosti sakrivala iza sarkazma, ironije ili čak napada. Jer hej! To je tako i nikako drugačije. 😊

Za mnoge situacije koje danas izvlačim sa raznim tehnikama na površinu kao traume, zadala sam si sama. Uz to, slobodno mogu reći da su mi najteže situacije i periodi bili najveća odskočna daska u svom osobnom rastu. Da nisam prošla mnogo ružnih stvari, danas ne bi upola cijenila sve ovo lijepo.

Ne uzimajte loše stvari zdravo za gotovo, najmanje ne kao kaznu. Vjerujete mi, svako „loše“ iskustvo pouči vas nečemu što ti sutra može uvelike koristiti i naoružati te tolikim spoznajama i znanjem da jednostavno zavoliš svoj „loš“ trenutak. Tada dolazi i spoznaja za sreću.

Zamisli kada te ujutro probudi nježna jesenja kiša, kako bi se jedna gluha osoba osjećala da to može doživjeti. A tek jedna slijepa osoba da se probudi uz pogled bijelog plašta koji je prekrio sve puteljke i grane? Zamislite kako se osjeća jedno dijete koje u polju čizmicama gaca po vodi i lovi leptiriće? Jel ih briga za stanje na računu? Za tuđa mišljenja? Budite zahvalni na svakom danu, jer imate toliko stvari za koje netko drugi moli. Upravo to je sreća, biti zahvalan na svemu što imaš danas, a težiti da sutra imaš više.

Izaberi biti sretan!

5kg sreće, molim!

Slušajući rendom ljude na ulici, poslu, dok stojim u redu na blagajni, čini mi se kao da je okolina u kojoj sam povremenu sreću već prozvala mitom... tražeći način kako da im približim da je žive zakopala sam se u dubioze koje slijede.... :)

Do nedavno sam u glavi imala viziju revolucionara. Znate onaj dječji entuzijazam mijenjanja društva i svijeta, političkih orijentacija i vrednovanja ljudskih karaktera i osobina. Da budem ženska verzija Robin Hood-a, samo umjesto novaca aktiviram im ljubav i sreću . Bajka. U globalu. No, razmišljajući, nikada ni jedna revolucija nije u potpunosti uspjela, s druge strane u svakodnevnom životu, pričajući o svojim idejama ljudi su često gledali sa upitnicima iznad glave. Bila sam im potpuno nejasna i nedefinirana. Što je i očekivano s obzirom da sam i sama tražila još neke odgovore… a kada ih tražim, obično ih i brzo pronađem. Tako mi je Osho i ovoga puta dao detaljniji uvid u sve ono što mi je bilo apstraktno i nejasno zašto to sve ne djeluje. Pa da vam objasnim…

Većina je nas ogorčena na društvo, vladu, državu, svjetske velesile itd… no, bit je u pojedincu. „Društvo“ je samo naziv za kolektiv, ako ga tražite, nećete ga pronaći nigdje, poput mnoštva. Tražeći društvo naići ćete na pojedinca. Pojedinac ima dušu, mogućnost razvoja, promjene ili preobražaja. Kada bi svaki pojedinac radio na svojoj promijeni svijesti, tek tada bi se počela mijenjati struktura društva… u redu, zvuči logički i vrlo jednostavno… no mučilo me, KAKO pojedincu osvijestiti da počne mijenjati svoju svijest. Oko sebe imam divne ljude, iako mnogo njih puno radi na sebi i svom osvještavanju još uvijek čujem prizvuke optuživanja drugih za vlastiti neuspjeh. U tom sam se trenutku okrenula sebi i pitala se, koga ja krivim ili sam krivila za svaki svoj neuspjeh… tada bi mi se javili razni ljudi i osjećaji, no u suštini, nitko nije bio kriv za ništa. Međutim, odgovorni jesu. I to sam u većini slučajeva bila - ja osobno. Ako razumijete da zapravo vi kreirate svoju stvarnost vibracijom, a vibracija su vaše misli koje aktiviraju emocije, tako da svaki događaj koji se desi vaša je nagrada ili vaš kontrast – učenje. U tom slučaju, nema krivca, već odgovorne osobe - upravo vi sami. Preuzimanje odgovornosti za svoje misli, pa osjećaje i djela, kada bi samo to osvijestili, svijet bi bio jedno divno mjesto.

Ono što mi je posebno došlo da pojasnim, dvije su stavke, no ništa manje bitne ; „ Tražim mir“ i „Svemir (Bog, Stvoritelj…) će odlučiti“.

Možda na prvu djeluje kao da nema neke poveznice sa ovim što sam pisala, no itekako ima veze sa preuzimanjem odgovornosti. Ako se fokusirate na traženje mira, to je prvi znak da nemate jasnu vlastitu definiciju mira. Također, naći ćete se u začaranom krugu traženja, jer je Vaš fokus na „tražim“, a ne na „mir“. U ovom je slučaju, preuzimanje odgovornosti da STVARATE vlastiti mir unutar sebe, bez obzira na okolinu, društvo i svakodnevne situacije. Jednom kada razvijete definiciju vlastitog mira, stvorite ga u sebi, tada ste preuzeli odgovornost za isti i vidjet ćete da vam ga nitko ne može narušiti niti uzeti, jer je on unutar vas. To je preuzimanje odgovornosti za vlastiti mir.

Ovdje smo da bi stekli određena iskustva. Kako ćemo znati cijeniti nešto lijepo, ako se nije dogodilo nešto ružno. Što ne mora postati pravilo, no kontrasti iliti „loši“ događaji služe kako bi iz njih izvukli spoznaju ili učenje. Često se baziramo na opciju „A“ ili „B“, crno ili bijelo… no u pravilu, opcija je bezbroj. Ovisno o tome kako i u šta vjerujete, ja ću se koristiti terminom - „Svemir“, on nam daje samo ono što smo tražili. Bazirajući se na određeni događaj, vrlo vjerojatno će se pretočiti u stvarnost. Svemir će nam davati situacije, ljude, lekcije, događaje… no nikada neće ništa odlučivati. Upravo suprotno, davat će sve navedeno u skladu sa našim odlukama i željama.

 Kada bismo i za svoje odluke tako samouvjereno preuzeli potpunu odgovornost, kao za svoje misli, emocije i mir… možete li zamisliti samo tu sreću? 

Kakvo bi tada društvo imalo svijest? Kako bi se to odražavalo na svakodnevni život?

Zato nećemo čekati da nam sreća padne s neba, ako je nismo spremni primiti. Potrudimo se što više prigrliti svoju odgovornost i birati sreću. Sreća nije dar,već stvar izbora.

x

Kraj kao novi početak

Nešto me u zadnje vrijeme tjera na pisanje... vjerojatno iz razloga što mi je sve užurbano i zbrkano. Okrenem li se da vidim život, liči mi na neurednu dječju sobu – punu kockica. Onako, dječje razbacane i šarene. Svih veličina. Svaka je kockica jedna ideja, jedna emocija, jedna vizija, želja, hir...

Jesam li oduvijek imala te kockice? Vjerojatno jesam.

Jesam li ih ikada tako vidjela? Nisam.

Odakle da vam krenem? Od početka? Ili ipak kraja?

Sve ovo što sam danas, krenulo je od mog rođenja – naravno. Al ovo što danas radim, nekako se počelo kotrljati unatrag dvije do dvije i pol godine.U to sam vrijeme napravila neki životni „rez“. Odmaknula se od ljudi i ideja koje me guše, iako to nisam u tom trenutku znala. Sama, barem sam tako mislila, koračajući istim mjestom, ali drugim putem. Meni nepoznatim. Osjećala sam se zbunjeno, pomalo nesigurnom, ali sam disala. Onako duboko, čisto... taj me osjećaj gurao naprijed. Krenula sam van nekih svojih utabanih stazica. Razmišljajući i osjećajući se slobodno, no ispred mene kao da se nalazio velik zid koji me dijeli od istinske slobode.

Krenula sam od brisanja „prijatelja“ na društvenim mrežama, mobitelu... odmicala sam se od ljudi koji su me udaljavali od same sebe, ponekad, sakrivajući sebe čak i od svojih roditelja. Svakim sam se tim potezom osjećala kao da skidam ciglu po ciglu svog zida. Bile su teške i zamorne, a opet tako oslobađajuće. U nekim sam momentima stala, neke sam cigle vračala na mjesto. Iz straha. „što ako...“ možda iza zida nema ničega za mene. Možda sam obična. Što ako je sve to iluzija?

Dvije godine, stajala sam ispred zida. Svađajući se sa sobom, micajući cigle i vraćajući kamenčiće, ulovila dašak zraka, pa si ga ponovno zatvorila.

U međuvremenu, u svakodnevnom svijetu bilo je sve uobičajeno drugačije. „stari“ su prijatelji ostali stari, zahvalna na iskustvu nisam se previše osvrtala. U periodu kada sam naučila biti sama, u život mi je ušla posebna prijateljica. Ona je otvorila novo poglavlje u knjizi prijateljstava. Upoznale smo se blesavo slučajno, a bilo je toliko namjerno. Naša prva kava, činila se kao stota. Život nam se nekako ispreplitalo sličnim iskustvima u nekom približnom vremenskom razdoblju. Činilo se kako smo uvijek bile tu negdje, blizu, al nikako da se sretnemo. Dogodio se i ključni moment, naravno. Naša su druženja bila sasvim „uobičajena“. Lokalni kafić, zimsko doba, topli cappucino i sati razgovora, koji nije bio uobičajen. Sati uloženih misli u budućnost „ ne bi li bilo lijepo...“, „zamisli da znamo...“ „kad bi radile ono što volimo...“ . nismo bile ni svijesne da smo samo sve više kotrljale svoje snove ka realizaciji.

Krenule smo sa tapkanjem u mraku. Tražeći „nešto“, ne znamo što. Nešto što nas ispunjava, što volimo, u čemu smo dobre... iako smo i danas u fazi definiranja traženog, ipak je nešto drugačije. U to vrijeme je sve bilo u mraku, a danas vidim kockice. Vidim čak i njihove police! Ali i uživam u tom razbacanom šarenilu. Zašto? Jer znam da će i zadnja ne pospremljena kockica imati svoje mjesto na polici. Ali, kada će se one posložiti?! Nije mi to bitno. Posložit će se. Možda se u tom neredu još sto puta spotaknem i padnem, srušim koji redić kockica na polici, ma srušim i police! Koga briga... zaista mi je nebitno. Svaki je kraj jedan početak.... dobrog ili lošeg? Ti biraš! J

Ako se pitate jesam li uspjela srušiti zid... nisam, sjetila sam se da postoje vrata. Kroz svoja iskustva, želim da i vi pronađete svoja vrata u sobu s kockicama te da počinjete igru „pospremanja“ na svjestan način. Vama zabavan i nadasve poučan. Hajd'mo se svjesno igrati – životom!