Hello... It's me

Hej ti, čovječe, što iza ega se kriješ! Vidim kako kosu spuštaš, a iza kože se kriješ… zašto? Nije potrebno! Makni kosu, opusti se… diši J pusti da plamen boje pokaže, dozvoli da iz tebe strast isijava. Usudi se. Usudi se biti.

Dugo već metem mrvice snage, da kažem tko sam. Tko sam zapravo. Dugo već želim pričati, a nekako mi je lakše to sa „novim“ ljudima. Onima, koje sam srela prvi put u životu, dala im život na dlanu i sa kojima sam prolazila različite stadije svog rasta da bih naučila biti svoja. Biti ja. Ovo je tekst za sve one moje drage ljudi koji me znaju… oduvijek? Oni koju su prihvatili Helenu, koja i to nije bila i one čiju podršku neizmjerno osjećam, a ne mogu im u 2 rečenice reći što se zapravo sa mnom desilo. Željela bih da upoznate sebe, a ovo je priča kako sam ja pružila ruku sama sebi..

Dobila sam priliku napisati svoj prvi bitniji članak, a on je na temu duhovnosti i religije. Kako sam se skroz dala u to, trudeći se povući jasne granice i objektivno razdijeliti ova dva pojma… sve više stiskala su me sjećanja kada sam živjela u periodu da sam bila najslabija, a djelovala sam najjače. Prije svega godinu i pol do dvije, meni je religija bila jednako duhovnosti. A religiju, nikada nisam voljela, nisam je mogla čak ni prihvatiti. Neka moja uvjerenja, uvelike su se razlikovala od okoline, te si je moj ego uzeo zamaha. Jedino me oko te stvari nisu mogli zbuniti. Bila sam kontraverzna, uvrnuta i drugačija. U isto sam vrijeme bila i topla i hladna, distancirano pristupačna i nedefinirana. Jasno, nisam znala ni sama sebe definirati. Živjela sam kolektivnu iluziju sreće. Ta Helena, bila je betonirani ateista. Agnostik ponekad. Sa najhladnijim potpisom i još težim uvjerenjem.

Religija mi je uvijek bila nejasna, nečista i nečasna. Izvlačila je iz mene najgore i najbuntovnije. Živcirale su me vjerske okupacije, skupljanja, propovjedi i toliko moranja… razbijajući im uvjerenje po uvjerenje da sam „dobra“, uzdizala bih svoje „grijehe“. Veselilo me je to. Ja nisam vjerovala, a oni jesu. Nekako u dubini sebe, znali su da sam dobra, a vidjeli su da radim „loše“, to ih je zbunjivalo. A meni nije bilo dovoljno stalo.

U jednom periodu svog života, kada sam se donekle „sredila“… u gradiću, čijem Život je ime… zalutala sam u jednu mračnu ulicu. Znala sam gdje idem, znala sam otprilike što ću tamo doživjeti i znala sam da je kratka. Sa početka, jasno sam mogla vidjeti kraj. Al… koliko god da je bila mračna, puna zamki i oluja, djelovala je zabavno. A znala sam da i kroz nju neću prolaziti sama. Vrijeme koje sam provela prolazeći ulicom dijelio je čovjek koji je najviše zaslužan zašto sam danas ovdje gdje sam. Naučio me živjeti sada, naučio me razumijevanju i podržavati, al me i naučio voljeti bez očekivanja. Svakodnevno smo prolazili kroz turbulencije, čudesa i gluposti, a navečer bi se smijali i glupirali poput dva luđaka svemu što smo taj dan proživjeli. Živjeli smo dan za danom. Karakterno, bili smo nebo i zemlja. Ja sam bila temperamentna, a on je bio smiren, uvijek. Slobodno mogu reći da je on jedina osoba u životu kojoj se nikada nisam imala potrebu inatiti, a inat mi je drugo ime.  Sve oko nas bila je laž, a mi smo bili najveća istina. Šetajući već prema kraju jednog vremenskog razdoblja, već smo jasno vidjeli kraj, a znali smo da kad tamo stignemo dalje idemo sami. Svaki svojim putem. Te zadnje trenutke, ponavljao mi je da sam veoma duhovna. Pazi, ja, duhovna…inzistirao je da probudim svoju duhovnost i da je prihvatim. Nikad mu neću moći dovoljno zahvaliti kada me podmuklo navukao na meditaciju. U autu, usred šume i na kiši. Rekao je da sam izgubila okladu i da sad moram meditirati, a on će mi pokazati kako. Naravno da sam se iznervirala i pristala sam samo zato da mu pokažem kolika je to glupost šta priča. A nije bila. U tih 10tak minuta njegove vođene meditacije, vidjela sam sebe na jedan sasvim drugačiji način. Žao mi je što mi je tada ego bio toliko velik da mu nisam uspjela zapravo priznati koliko je to utjecalo na mene. I kad sam mislila da fantazira, nisam se mogla naljutiti na njega. Nikad i nisam zapravo. Nikad se s njim nisam posvađala, znala sam da nekako vidi dublje stvari, a nisam znala kako…

Danas.. kakvih godinu dana od kako šetkaram sama, nikad sretnija i nikad slobodnija – intenzivno upoznajem svoju duhovnost. Dapače, ona je moj poziv. Danas, u svakoj osobi kriomice vidim tko i što ona zapravo jest, u dječjem smjehu, u odraslim suzama, životnim ulogama.. ljudski zapakirano i skriveno iza ega i kože…

Ti što čitaš ovo, molim te, ostavi ego na tren. Objesi ga na vješalicu. Odloži pored sebe sva moranja i očekivanja. Pospremi na tren svoju ulogu, diplomu ili značku, tuđa priznanja koja kuju ti karakter. Zastani na tren i samo budi. Zažmiri i osjeti se. Upoznaj se. Pitaj se. Svi životni odgovori u tebi su. Ni 100 oče naša, ni tisuće amena neće ti dati toliko koliko imaš i čuvaš u sebi. Ni jedna ti ispovijed neće biti toliko iskrena i gola kao istina koju pogledaš duboko u sebi. U tebi se kriju sve one tamne i čiste emocije. Tvoje emocije, tvoj kompas koji te vodi baš tamo gdje TI trebaš biti, ne gdje bi drugi htjeli. U tebi je potok tvoje istine, koji krase cvjetovi tvoje sreće…

Ovo je moje hvala svim ljudima koji su ikada bili uz mene. U svim periodima i ulogama. Ovo je moje hvala na svim lijepim i manje lijepim događajima, jer danas ne bih bila to što jesam. I ovo je hvala njemu, koji je u meni vidio ono što ja tada nisam.